U ovo vrijeme, kad nemale šolde iz takujina imamo izvaditi eda bismo nemali one okuse vitamina i zdravlja što ih pamtimo iz odrastalačkih dvora djetinjstva i šaliža naših seoceta na otocima, kao i zaselaka u zabrđu, jamačno je zadnja ura u kojoj razboritost nam je probuditi, pa mješte zatrovanih jabuka i krušaka, bresaka i nektarina valja nam okusiti što to pod korom skrivaju, i za nas čuvaju, voćke koje jednoć bijahu dobre prijateljice s našim nonotima i nonama.
Kostela, murva, omendula...
Znamo li čemu služe krvoliko crvenilo višnje, sladostrasni šećer smokve ili mirisni prašak rogača? Imamo li uopće pojma kakav je gušt prigristi oskorušu, te oćutjeti slatkastu trpkost njezine okruglice; sjećamo li se uopće bradavičastog ploda murve, blijedo-žutog ili rozasto-ružičastog; možemo li pronaći u memoriji zapamćenja, ispod meke kore mozga, okus mesa s kafene bobice koprvice, kostele ilitiga pelegrinke; poželimo li nekad zagristi u jajoliki plod šljive ili namazati fetu kruha od nje iskuhanom mermeladom; čujemo li još uvijek u ušima pucanje kore omendule iliti badema, koja se drobi pod udarcima mlačića?
Izvor: SLOBODNA DALMACIJA
Nema komentara
Objavi komentar