Profesor se potrudio "iskopati" što više podataka o poplavi iz 1936. godine kad je Kut također jako stradao, a vi, ukoliko raspolažete još kojim zanimljivim podatkom o ovom događaju, dobrodošli ste dopuniti ga. Fotografija ispod je samo za ilustraciju te davne poplave i nije iz tog vremena. Malo sam photoshop-irao aktualni detalj. Fotografije u profesorovom tekstu prikazuju Kut iz približno tog vremena. (n.k.)
Zadnjih dana, tijekom ovih katastrofalnih kiša i poplava u Visu, moglo se čuti kako se „ovako nešto nije dogodilo od 1936. godine.“ Živih svjedoka događaja iz te godine je malo (i sve ih je manje), ali se ipak još nađe poneki. I stare novine su od velike pomoći da se bar otprilike rekonstruira što se tada zbivalo. Pa što je to točno te godine zadesilo Vis, odnosno, preciznije rečeno, Kut?
Najkraći odgovor bi bio „svaka vremenska nepogoda koja se može zamisliti.“ Prije svega, tu nije bila riječ samo o jednom događaju, riječ je o cijeloj seriji vremenskih nepogoda koja je počela u ljeto 1935. godine, a završila tek u jesen 1936. godine. Uključivala je niz različitih meteoroloških muka i nedaća: počela je s jakom krupom koja je oštetila vinograde, zatim je uslijedilo nevrijeme u studenom 1935. pri kojem mjerni aparati uopće nisu mogli izmjeriti snagu vjetra koji je puhao, potom je ljeto 1936. obilježila višemjesečna suša, odmah za njom stigla je velika kiša praćena bujicom i, na koncu, udari groma koji su odnijeli i jednu žrtvu. Kako je prošlo gotovo osamdeset godina od svega toga, normalno je da su se svi ti događaji koji su se zbivali u relativno kratkom razdoblju od jedne (ali vremenski vrlo hirovite) godine i za sobom ostavili velike štete, u uspomenama Višana pomalo stopili u jedan događaj „za pamćenje“.
Od svih tih nepogoda, ona na koju se najčešće misli kad se spomene 1936. godina, i koja najviše podsjeća na ovo što se prošli tjedan događalo u Visu, je vjerojatno ona koja se zbila u nedjelju 6. rujna 1936. godine. Tog dana počela je padati jaka kiša nakon četiri mjeseca suše. Stvorila se velika bujica vode koja se od Cunkovice slijevala prema Kutu, gurajući sa sobom u mjesto hrpu kamenja i drveća pokupljenih putem. I ne samo njih: mesaru Jurju Linčiru je bujica iz štale (koja se nalazila ispod Cunkovice) odnijela ovce. Na Kutu je voda prevrtala i uništavala bačve u konobama ili ih je izvlačila na ulice. Područje Munjca i Torge je bilo zatrpano gotovo metar visokim nanosima svega što je voda pokupila u svom divljanju prema Kutu i uvali, u kojoj je dobar dio tih nanosa i završio . Čišćenje ulica i odvoz nabacanog materijala, koji se u to doba bez vozila i mehanizacije vršio na karetima, potrajali su preko mjesec dana. Da se ovako nešto ne bi ponovilo, ili da bi se barem ublažilo ako se već ne bude moglo spriječiti, odmah po čišćenju i saniranju štete započelo se s izgradnjom dviju zaštitnih brana u području Cunkovice.
O bujici na Kutu kratko je slijedeći dan izvijestio i splitski dnevnik „Novo doba“: „Tako na otoku Visu kiša nije padala puna četiri mjeseca i zato će sinoćnja kiša mnogo koristiti vinogradima. Isto tako koristit će selima koja oskudijevaju vodom...mnogi kanali nisu mogli primiti vodu, te je izgledalo kao da se pojedinim ulicama slivaju čitave rijeke. Mnoge ulice su razrovane (...) Sreća je tome što sa kišom nije padala krupa i tako nije bilo štete osim što su bujice razrovale putove. Po pričanju pomoraca na moru je za sinoćnje oluje bilo užasno, ali se ipak nije ništa desilo. Brodovi koji su plovili uspjeli su na vrijeme da se zaklone. Parobrodi su stizali sa nekoliko sati zakašnjenja.“
Iz naše perspektive, pomalo je neobičan skoro pa optimističan ton koji se osjeti u izvještavanju tadašnjih novina o ovoj nepogodi. No, tu treba uzeti u obzir prioritete koji su bili pred očima tom novinaru, a i tadašnjim Višanima. A ti prioriteti su, razumljivo, bili ponešto drukčiji nego danas. Ljudima je bilo važnije to što je pala obilna kiša nakon duge suše nego što je bujica vode razrovala ulice, koje uostalom nisu još bile ni asfaltirane, a većinom ni popločane, pa ih se moglo relativno jeftino popraviti. Vis tada još nije imao ni vodovoda ni cisterni, te je nedostatak vode bio ogroman i gotovo nerješiv problem. Izgradnja javnih cisterni na Kutu i u Luci je tek bila u planovima. Kako je splitski „Jadranski dnevnik“ pisao nešto ranije: „Pred više godina istraživalo se da se nađe izvor žive vode, ali uza sav napor, do pozitivnih rezultata nije došlo. Opskrba Visa pitkom vodom ostaje na mrtvoj točci, i ako Božja providnost ne donese kišu, za tri mjeseca nastaje strka za kapljicom vode, koja za ljetne sparine gasi žeđu, a da ne spominjemo ostale vitalne potrebe. Vis tada izgleda kao najzabačenija i najzapuštenija naseobina, kakovih je u stara vremena bilo napretek, ali danas, kada je Vis ušao u dvadeseti vijek, osjeća se nužna potreba da se izgrade čatrnje sa količinom od najmanje deset hiljada hektolitara vode. Ovo je životna potreba Visa bez koje se ne može zamisliti napredak grada, a pogotovo koči promet stranaca.“
Također, kiša i bujica kao njena posljedica nisu doživljene kao neka velika nesreća i iz razloga što je ovog puta barem krupa izostala. Naime, samo nešto više od godinu dana ranije, tijekom nevremena 8. srpnja 1935. krupa je potukla vinograde na području oko Kuta, i to u Zlopoju oko 70 % nasada, a u Velom Poju i Jubišću 50 %. „Poslije poledice, kad su viška polja uvelike stradala, sada je nadošla i krupa, pa se računa da su sva ona polja pogođena poledicom i krupom potpuno propala“, ostalo je zapisano u starim novinama. A propala polja su s obzirom na zanimanje velike većine tadašnjih Kućana mogla značiti samo glad i vjerojatno iseljavanje trbuhom za kruhom.
Stoga ne iznenađuje što je zaključak spomenutog članka iz „Novog doba“, a ujedno i komentar njegovog tadašnjeg dopisnika na ulice Kuta prekrivene gomilama kamenja i iščupanog drveća te konobe pune vode, bio posve praktičan. I pomalo ciničan za ukus nas današnjih čitatelja i naše osjetljive uši, iako mu to zasigurno nije bila namjera: „Kiša je vrlo dobro natopila zemlju i ona je bila prava blagodat za našeg seljaka. Kiša je naročito dobro došla vinogradima, kukuruzima i povrću.“
Vrlo brzo, niti mjesec dana od prodora vode u Kut, uslijedilo je novo nevrijeme, koje je uzelo i jednu ljudsku žrtvu. Dana 3. listopada 1936. godine, također prilikom velike kiše praćene grmljavinom, grom je udario u poljsku kućicu u koju su se sklonili mladić Marko Pečarević (sin Mihovila) i još dva težaka. Bili su u berbi grožđa u polju, i ležali na slami u kućici čekajući da kiša prestane. Od izravnog udara groma 23 – godišnji Pečarević je teško ozlijeđen te je ubrzo preminuo, a još jedan težak je lakše ozlijeđen. Ovaj događaj je izazvao veliku žalost u Visu, naročito zbog mladosti stradalog težaka, koji se samo nekoliko dana ranije vratio iz vojske.
Bio je to zadnji u nizu hirova prirode koji su obilježili višku meteorološku sezonu 1935/36. godine. Nakon velikih šteta i uzbuđenja koje je uzrokovala tijekom te godine, a koja su, nažalost, kulminirala izgubljenim ljudskim životom, priroda se opet umirila.
GORAN MLADINEO, prof.
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Nema komentara
Objavi komentar