Po izbijanju Prvog svjetskog rata, a naročito s obzirom na činjenicu da je Italija u početku sukoba ostala neutralna, smatralo se da je Vis zbog svoje udaljenosti od bojišta potpuno siguran i zaštićen od ikakvog neprijateljskog napada. Stoga je napad francuskog razarača „Lansquenette“ na Vis 2. studenog 1914. godine došao kao potpuno iznenađenje. Posada broda iskrcala se na nebranjeni otok i uhapsila njegove najuglednije građane, načelnika Serafina Topića, liječnika Lorenza Dojmi di Delupisa te vijećnike Nikolu Mužinu i Nikolu Pušića. Zahtjevali su da Višani plate svotu od 100.000 Kruna ili će u suprotnom mjesto biti bombardirano. Kad su im taoci objasnili da Višani nemaju toliki novac, slijedeći dan su otplovili s Visa, bez da su nanijeli ikakvu štetu. No, sa sobom su poveli i svoje viške zarobljenike. Zaustavili su se tek u savezničkoj bazi na grčkom otoku Kefalonija, gdje je jedan razumni admiral zaključio da zadržavanje viških vijećnika kao talaca vjerojatno ipak neće dovesti do poraza Austro – Ugarske te ih pustio na slobodu. Viški uglednici su se našli u neobičnoj situaciji: bili su slobodni, ali nisu imali nikakvog načina da se u ratnim okolnostima vrate izravno na Vis. Stoga su se odlučili na gotovo pa nevjerojatan avanturistički pothvat: u Grčkoj su se ukrcali na neki francuski brod koji je plovio do Malte, odakle su pak uspjeli doći u Marseille u Francuskoj. Od tamo su vlakom došli preko Genove do Trsta i Rijeke, odakle su brodom prebačeni u Split, a zatim na Vis. Njihova pustolovina, od otmice pa do povratka kućama, potrajala je punih 19 dana. Kako je sve na kraju ipak sretno završilo, događaj se pretvorio u zabavnu priču koja se još godinama prepričavala po Visu i stalno nadopunjavala novim izmišljenim detaljima.
.jpg)
Još dok je trajao njihovog put natrag na Vis preko dobrog dijela Europe, viško općinsko vijeće poslalo je 8. studenog 1914. godine brzojav u Kabinetsku kancelariju Njegovog veličanstva u Beč:
„Obćinsko vijeće Visa, sazvano uslijed neuspjelog ponovnog nasrtaja, što ga je dneva 2. studenoga ove godine dio neprijateljskoga francuskog brodovlja kušao izvesti nad ovom hridi Jadranskog mora, pri današnjoj sjednici dalo je izliva nepokolebivim čuvstvima prave podaničke vjernosti i odanosti, i to ne samo svoje, već i one viškog pučanstva prema svome premilostivome i uzvišenome vladaru cesaru i kralju Franji Josipu I. i njegovom prejasnom domu, za koje je Vis spreman kao i u prošlosti, tako i u budućnosti, da svaku žrtvu i kušnju rado i samopriegorno podnese.
Ovo se oslobođujemo podastrieti pred previšnje prijestolje uslijed izričite želje obćinskoga vijeća, koje ne samo da je vjeran tumač lojalnih čuvstava svog građanstva i svojih rodoljubivih vojnika, već je isto tako identičan tumač i čuvstava svog načelnika Viteza Serafina Topića i svojih vijećnika Viteza Lovre Dojmi di Delupisa, Nikole Pušića pok. Dinka i Nikole Mužine pok. Luke, kojih je drski i kleti neprijatelj u zatočje poveo.
Obćinsko upraviteljstvo.“
Iako je ovaj događaj kasnije postao predmet šala i nije imao nikakvih ozbiljnijih posljedica po Vis i Višane, kako se trajanje rata produljivalo, situacija je postajala sve manje šaljiva. Nakon ulaska Italije u rat na protivničkoj strani u svibnju 1915. godine, mogućnost da dođe do novog napada i mogućeg osvajanja Visa je postala realna opasnost. Već u lipnju 1915. godine dva talijanska i dva francuska razarača su bombardirala Vis. Kao svjedočanstvo tog napada ostala je do danas neeksplodirana granata zabijena u pročelje jedne kuće blizu gradske knjižnice. U srpnju su Talijani zauzeli Palagružu, ali ih je odatle nakon dva tjedna potjerala austro – ugarska mornarica. Time je bila otklonjena neposredna opasnost po Vis, a borbe su se preselile mnogo južnije, na područje Otranta. Jedan od glavnih junaka tih bitaka u viškom akvatoriju , bio je časnik Georg von Trapp, kapetan korvete i zapovjednik podmornice koji je kod Palagruže potopio talijansku podmornicu „Nereide“ i zarobio francusku podmornicu „Curie“. Nakon propasti Austro – Ugarske, kao kapetan nije mogao naći posao u Austriji, sada samo maloj državi bez mora i mornarice. Stoga je bio prisiljen osnovati zbor i nastupati u njemu zajedno sa svojom glazbeno nadarenom djecom. Postali su svjetski popularni kad je o njima kasnije snimljen poznati film „Moje pjesme, moje snovi“, nagrađen s pet Oscara.
Nakon ovih događaja, Vis je ostatak Prvog svjetskog rata proveo u mnogo mirnijem ozračju. I dalje je ljude pogađala neizvjesna sudbina njihovih sinova, očeva i braće, koji su mobilizirani i postani na daleka ratišta. Mnogo je Višana završilo na krvavom frontu prema Italiji na Soči i Piavi, jer je Austro – Ugarska smatrala da su Dalmatinci posebno motivirani za borbu protiv Talijana, te ih je stoga u velikim skupinama i slala na tamošnja ratišta. Mnogi nisu htjeli ići ginuti daleko od Visa, pa su sami sebe osakaćivali ili čak osljepljivali. Primjer druge ratne krajnosti, ali koja se na kraju svodi na jednako stradanje, bila je nesretna generacija Višana koja je pozvana u vojnu službu u austro – ugarsku mornaricu 1910. godine. Kako se vojni rok služio četiri godine, njegov kraj je došao na samom početku Prvog svjetskog rata, pa ih je komanda jednostavno zadržala u vojsci. Oni koji su uspjeli preživjeti rat, vratili su se svojim obiteljima na Vis poslije punih osam, a neki čak i devet godina.
U ljeto 1916. godine, svečano je, ali vrlo odmjereno zbog ratnih prilika i siromaštva proslavljena pedeseta godišnjica Viške bitke. Tako je zabilježeno da je tom prigodom održana i izložba projekata s natječaja za podizanje spomen – crkve Viške bitke, koja je pobudila veliko zanimanje Višana. Očekivao se skori početak njezine gradnje, no do njega nikad nije došlo. Vrlo brzo će se pokazati da je bila to zadnja proslava te vrste u okviru države koja je tu bitku i dobila, a ujedno i zadnja proslava koja se odvijala pred njenim spomenikom, poznatim Viškim lavom. Samo tri godine kasnije, kad Austro – Ugarska već bude povijest, talijanske okupacijske snage će ga rastaviti i odnijeti u Livorno. Talijanska vojska je okupirala otok Vis odmah nakon kapitulacije Austro – Ugarske u studenom 1918. godine, pozivajući se pritom na odredbe Londonskog ugovora, a s njega se povukla tek u travnju 1921. godine.
Goran Mladineo, prof.
Hrvatski institut za povijest
DODATAK: dva nacrta spomen crkve Viške bitke, koja se trebala početi graditi na Spilicama 1914. godine, nasuprot župnoj crkvi
Nema komentara
Objavi komentar