Obilježavanje stote godišnjice od izbijanja Prvog svjetskog rata je svakako dobra prilika za podsjećanje na razdoblje u kojem je Vis bio dio Austro – Ugarske monarhije, razdoblje koje je u najvećoj mjeri stvorilo i uzgojilo današnji Vis, usadivši mu ne samo gradski duh nego i ono vidljivo na prvi pogled, a to je gradski izgled. Razdoblje koje je svim kasnijim povijesnim promjenama, krizama i zastojima unatoč, ostavilo neizbrisiv trag na samo mjesto i čitav otok.
Vis je kao naistureniji pučinski otok na Jadranu imao veliku važnost za čitavu Austro – Ugarsku, važnost mnogo veću od one koji mu je predodredila njegova veličina i broj stanovnika. To nije bilo samo zbog njegovog strateškog značaja, nego i zbog onog simboličnog, kao mjesta najveće austrijske vojne pobjede tog doba, one nad Talijanima u Viškoj bitci 1866. godine. Važnije tim više zbog činjenice da je Austrija taj rat zapravo – izgubila.
Nakon bitke, u novim, mirnijim i sigurnijim, okolnostima došlo je do razoružavanja otoka i prestanka korištenja najvećeg dijela vojnih utvrda na Visu. Smanjenje njegove vojne uloge i važnosti, koje će se ipak pokazati samo privremenim, omogućilo je i početak njegovog punog kulturnog i gospodarskog razvoja.Godine 1875. Vis je posjetio osobno car Franjo Josip u sklopu svoje dalmatinske turneje. Kako su tad višku općinu još uvijek držali autonomaši, Višani su mu htjeli na neki način pokazati da su i mjesto i otok ipak hrvatski. Ljekarnik Bonaventura Siminiati je tako telegrafom zatražio od svoje rodbine i prijatelja iz Dubrovnika, Makarske i s Brača da mu pošalju sve hrvatske trobojnice koje uspiju pronaći, jer ih u samom Visu nema dovoljno za kićenje kuća i prozora.
Kad je car prolazio kroz mjesto u društvu tadašnjih viških uglednika koji su s njim razgovarali isključivo na talijanskom, Višanin Božo Poduje se popeo na skale jedne kuće u Luci i na sav glas vikao na hrvatskom „Živio, živio car Franjo Josip! Živio!“ Bio je toliko glasan da je uspio iznervirati cara koji mu je uzvratio „Ti što vičeš kao iz roga, ušuti!“ No, cilj je bio postignut, caru je pokazano kojim jezikom Višani stvarno govore i kako se osjećaju. Zanimljiv povijesni detalj je da je unuk spomenutog Poduje, Šime, gotovo sedamdeset godina kasnije bio glavni inicijator obnove nogometnog kluba „Hajduk“ na Visu.
Franjo Josip je po drugi put trebao posjetiti Vis 1906. godine, povodom četrdesete obljetnice Viške bitke. No, očito mu je u sjećanju ostalo vikanje Bože Poduje, jer su ovaj put Višani umjesto carske posjete dobili samo carski brzojav iz Beča u kojem je stajalo: „Njegovo veličanstvo, buduć se jako nahladilo još posljednjih dana svoga boravka u Ischlu, prinuđeno je, da odustane od naumljenog putovanja na Vis prigodom četrdesete obljetnice Viškog boja. Ova odluka potječe samo od opreza, da se Njegovo veličanstvo, kojega je zdravlje uostalom sasvim povoljno, ne bi izložilo opasnosti da se iznova nahladi.“ Kao careva zamjena, na Vis je stigao njegov nećak, prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, onaj isti čije će ubojstvo osam godina kasnije u Sarajevu označiti početak Prvog svjetskog rata. No, Vis je i bez odsutnog cara uspio završiti na naslovnicama austro – ugarskih novina. Večer prije dolaska Franje Ferdinanda, oluja je uništila ukrase pripremljene za proslavu i oštetila svečanu tribinu, ali su Višani doslovno preko noći sve popravili te za svoj trud i zalaganje bili pohvaljeni.
U tom razdoblju je nastala i prepoznatljiva panorama Visa, koja se gotovo nepromijenjena sačuvala sve do danas. Tada je sagrađena većina zgrada koje su postale simboli Visa, zgrada koje ga i čine Visom. Prije svega, to je Hrvatski dom, građen prilozima gotovo svih mještana, a dovršen donacijom iseljenika Bradanovića i Tramontane. Zatim, današnji hotel „Tamaris“ koji je originalno bio palača obitelji Topić, pa zgrade općine, suda (stradala u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu), kapetanije (srušena 1940. godine) i današnje knjižnice i kulturnog centra. Također je 1901. podignuta i velika, za tadašnje prilike vrlo moderna školska zgrada, koja je zauvijek promijenila dotad vrlo loše uvjete školovanja djece po privatnim i zapuštenim kućama. Prije njene izgradnje, zabilježeno je, neki viški roditelji su odbijali slati djecu na nastavu, da ne bi nastradala u kakvom urušavanju ili dobila kakvu bolest u školi. Također, Vis je tijekom austrijskog razdoblja dobio i redovnu zdravstvenu službu, a među liječnicima su većina bili Višani. Školovanje i studiji izvan otoka su po prvi put prestali biti dostupni samo sinovima plemićkih obitelji, jer je novonastali i vrlo samosvjesni sloj viških građana i time mogao iskazati svoju marljivost, volju i ambiciju za još većim osobnim i obiteljskim napretkom.
Zasađen je palmama i najstariji, zapadni, dio današnjeg viškog parka (sam rasadnik se prvobitno nalazio na mjestu današnje vinogradarske zadruge na pristaništu). U sklopu uljepšavanja i stvaranja novog lica mjesta i otoka podignut je i spomenik viškoj bitci na gradskom groblju te nova crkva u svetištu Gospe od Velog Sela, koja je zamijenila mnogo skromniju staru crkvu. Gradnju velebne spomen – crkve na Spilicama, čijim je početkom gradnje 1914. godine trebalo započeti obilježavanje pedeset godina od Viške bitke, a koja bi zasigurno postala prepoznatljivo obilježje Visa, na žalost je zauvijek zaustavio Prvi svjetski rat.
Zanimljivo, Vis je u doba koje je prethodilo ratu bio sjedište grčkog konzulata i britanskog vice – konzulata. Također, bio je i prvo sjedište Topićeve brodarske kompanije, koja se potom preselila u Trst. U tom vremena započela su i sustavna istraživanja antičke Isse, te su nastale i prve, tada privatne, zbirke antičkih nalaza, u kućama obitelji Dojmi i Topić. Osnovan je prvi rasadnik palmi na Jadranu, u vlasništvu obitelji Dojmi, dok je neuspjeh doživio njihov pokušaj da na Visu uzgajaju nojeve. No i taj, pomalo bizaran, detalj dosta govori o širini ideja koje su se prihvaćale i pokušavale provesti u tadašnjem Visu, kao i o načinu razmišljanja njegovih tadašnjih stanovnika. O toj svijesti također svjedoči i postojanje čitavog niza kulturnih i sportskih društava, među kojima posebno treba istaknuti „Viški skup“, osnovan 1870. godine. Djelovalo je i povjerenstvo Matice Hrvatske te gradska glazba. Ubožnica, prethodnica staračkog doma, ustanova koja u Visu neprekidno postoji još od 17. stoljeća, je u ovom razdoblju zalaganjem udruge „Javna dobrotvornost“ (pod vodstvom župnika Jurja Zudeniga), preseljena u ispražnjenu austrijsku tvrđavu Batarija.
Na zadnjem popisu prije izbijanja Prvog svjetskog rata, a koji je proveden 1910. godine, Vis je dostigao najveći službeno zabilježeni broj stanovnika u svojoj povijesti, njih 9.810 na čitavom otoku, što je gotovo tri puta više nego danas. U samom gradu Visu popisano je tada 4.297 stanovnika, opet tri puta više nego danas. U desetljećima koja su slijedila, taj broj će stalno i nezaustavljivo padati. Bio je to proces koji je započeo već stradanjima u Prvom svjetskom ratu, koji nije odnosio ljudske žrtve na samom Visu, ali zato je veliki broj Višana stradao u austrijskoj uniformi, posebno na talijanskom frontu. Odmah zatim, slijedit će i epidemija Španjolske gripe, potom razdoblje prve talijanske okupacije od 1918. do 1921. godine, pa politički i gospodarski nestabilno razdoblje Kraljevine Jugoslavije, a za njom Drugi svjetski rat obilježen velikim brojem stradalih Višana. Poslije svega, moglo bi se reći i kao konačni udarac, uslijedila je gotovo polustoljetna izolacija otoka i njegovo pretvaranje u divovski vojni poligon od strane Jugoslavenske vojske. U takvim okolnostima u kojima je otok samo propadao, među Višanima su sjećanja na austrijsko doba postala sjećanja na jedno ljepše, uređenije, sigurnije i bogatije doba u kojem je svatko mogao živjeti od svog rada, a država se skrbila da sve njene službe rade bez zastoja i budu stalno na usluzi svim njenim stanovnicima. Kako to u povijesti uvijek biva, loše strane razdoblja Austro – Ugarske vladavine, kojih je također bilo (tu treba spomenuti pojavu Filoksere, bolesti vinove loze, zatim tzv. „Vinsku klauzulu“ te goruće pitanje vlasništva i podjele obradive zemlje, tri početna impulsa za iseljavanje Višana na druge kontinente), počele su polako padati u zaborav. To je i razumljivo s obzirom da su nakon Austrije stalno nadolazila neka gora vremena i neke gore države, koje su nudile samo nova iskušenja i nove podjele među Višanima. Pozitivne strane Carevine i njenog vremena, kojih je bilo mnogo više (a od kojih je samo dio pobrojan u ovom tekstu), ostale su urezane u sjećanje starim Višanima, koji su uspomenu na Austro – Ugarsku nastavili prenositi svojoj djeci, unucima, pa i praunucima.Goran Mladineo, prof.
Hrvatski institut za povijest
