Foto: Anžej Bečan
Piše: Tihana SkerbićSlovenija...
Zemlja s kojom je Lijepa naša sve do nedavno njegovala čitav niz sukoba na dnevno - političkoj razini u vrijeme bolnog pretakanja iz jedne državne asocijacije u drugu.( Ili, oprostite mi na nepreciznosti, njihova s našom ...)
Protagonisti i komplikatori nemilih događaja filmskom su pompoznošću svakodnevno bljeskali pred našim očima, izazivajući pri tom buru emocija čas s jedne, čas s druge strane.
Komičari nas i dan danas uveseljavaju sočnim šalama na račun alpskih nam susjeda, a filmski uradak Branka Đurića ( autora legendarne "Audicije") , s naslovom "Kajmak i marmelada" također me nije ostavio imunom na formiranje dodatnih stereotipa o razlikama između "ovih i onih", "njih i nas".
Moje prezime je Skerbić. Tu kod nas u Hrvatskoj teško se pamti, pa onda valjda i zato teško izgovara.
Da vam onako, bez okolišanja i ljudski objasnim - pa bilo me je uglavnom baš briga za one hladnjikave i čudnovate rođake mog supruga tamo negdje preko Sutle.
Još manje mi je padalo na pamet zamarati svoju kćerkicu podacima o tome kako je zapravo, po pradjedu rođenom Slovencu, pa onda i djedu Slovencu, dijelom i sama Slovenka.
Obiteljski nesporazumi davno su pokopani s mrtvim precima.
Naravno da nikada nisam ni slutiti mogla kako će mi jednoga dana kćerkica od samo osam i pol godina doći kući sa pozivnicom za put ... I to ni manje - ni više nego baš u Sloveniju!
Obzirom da se radilo o njezinom prvom nastupu u sklopu HGG - Vis, odlučili smo otputovati zajedno s njom.
Pa makar to bila i Dežela ! Jer priznajte, koji bi roditelj to propustio ...
Prije polaska sjetila sam se one narodne koja kaže da čovjek često sretne svoju sudbinu baš na putu kojeg je htio izbjeći.
Put u Sloveniju i natrag bio je dug. Za vrijeme vožnje pri povratku imala sam dovoljno vremena za sređivanje utisaka, a oni su bili tako daleko od svih Đurićevih i Pervanovih, Jacinih i Pahorovih filmova ...
Ti su , sada samo moji utisci, bili miljama udaljeni od svega onog što nam svakodnevno nameću politički, estradni, a ponekad i kulturni establišmenti sa svih strana.
Već pri prvom susretu s pohorskim puhačima bilo mi jasno da smo u kontaktu s običnim , skromnim i jednostavnim ljudima lišenim želje za moći bogatstvom, slavom ili intelektualnim prestižem...
Vidjela sam zagrljaje nekih naših glazbara sa njihovima bez ispraznih fraza i suvišnih riječi.
Još prije polaska doznajem kako ovo prijateljstvo naših glazbara i pohorskih puhača datira od 1998. I traje neprekidno sve do danas.
Predsjednik tadašnjeg KUD -a Lovrenc na Pohorju gospodin Stanko Šlag jednoga je ljetnog dana sjeo na terasu hotela Tamaris u Visu. Privučen taktovima glazbe koja je dopirala iz prostorije Hrvatskog doma na katu iznad , uspeo se stubama gore. Tu su naši muzikanti uvježbavali nastup.
Bio je to početak. Sve ostalo je povijest.Nastupila su uzajamna gostovanja naših glazbara u Sloveniji, a njihovih s Lovrenca kod nas.
Nakon ovih nekoliko dana provedenih u Sloveniji , u siječnju ove godine - među nama otočanima, pojavilo se pitanje kako ovim ljudima uzvratiti gostoprimstvo. Naše su mogućnosti skromne i ograničene. Hoćemo li im moći uzvratiti barem polovično? Boraveći u Sloveniji vrijeme smo provodili penjući se po Pohorju, vozili smo se žićarom, a viška dica vrištala su od sreće sanjkajući se na Rogli čitav dan. Obrazi rumeni poput žarulja blistali su im do ushićenja i sreće.
Toplina i veliko srce domaćina naveli su me da još jednom razmislim o stereotipima s početka ove priče.
O zamci generaliziranja u koju se prelako može uklizati.
O poruci koju mi je , zajedno se onom pozivnicom moje dijete unjelo u kuću.
Bilo je to nešto više od obične pozivnice za koncertni nastup, kao što je Hrvatska gradska glazba za mene, a vjerujem i sve nas otočane, nešto više od obične glazbe.
To je glazba u koju su utkani duša, mudrost, optimizam i snaga svih naših predaka koji kao da su opet s nama svaki put kad čujemo izvođenje njezinih prvih taktova.
To je dobar duh koji nas neče napustiti sve dok slijedimo njegove note.
Nematerijalna baština naših predaka sačuvana u gradskoj glazbi , osnovanoj još davne 1848. ima svoje nasljeđe vidljivo kao i sve opipljivo, baš kao što su opipljivi kamen, loza ili maslina. Onome tko zna slušati, onome tko zna osjećati...
Tijekom boravka u Sloveniji naši iz glazbe bili su počašćeni i mogućnošću leta s jednim pilotom - inače članom Puhače glazbe Lovrenca. Nekoliko njih odvažilo se na ovu avanturu, a mi manje hrabri promatrali smo ih s vrha Pohorja i mahali im čvrsto stojeći na zemlji.
"Ribe nek plivaju morem, ptice neka lete zrakom, a mi ljudi - stojmo čvrsto na zemlji" - uvijek mi je govorio moj barba pomorac. Je li uistinu baš tako? Ili je to opet još jedan u nizu nasljeđenih stereotipa ?
Dragi glazbari želim da prilikom idućeg posjeta Sloveniji svi prikupite jednaku hrabrost za let i neka novim svjetovima koji se, zahvaljujući vašim notama, otvaraju pred nama - doista samo nebo bude granica.
Neko bolje i drugačije nebo.
Nebo boje nade u susret čovjeka s drugim čovjekom, s njegovim prijateljima, s ljudima!
A možda i susret ponekih od nas i sa svojim korjenima ...
Jer kažu da krv ipak nije voda, zar ne?
Nema komentara
Objavi komentar